Zbirka Arheološkog muzeja u Zagrebu čuva izuzetno vrijedan spomenik drevne kulture, tzv. Zagrebačku lanenu knjigu. To je etruščanski rukopis na platnu koji je nekad davno razrezan na trake te ovijen oko tijela egipatske mumije.

Da li je Lanena knjiga donešena iz Etrurije u Egipat ili je u njemu i nastala, samo se nagađa. No, u prvi mah iznenađuje mjesto njezina nalaska, Egipat, budući da je izvan područja Italije pronađen vrlo mali broj etruščanskih natpisa, uglavnom malih ulomaka, i to na obalama južne Francuske i u Tunisu, odnosno na području Kartage koja je održavala kulturne, političke i trgovačke veze s Etrurijom.

Sadržajno, riječ je o religiozno-obrednoj knjizi koja je, obzirom na način pisanja, datirana u vrijeme između III. i I. st. pr. Kr.

Visoka vrijednost Zagrebačke lanene knjige - i to ne samo za etruščansku civilizaciju, nego i za cijelu klasičnu civilizaciju - temelji se na činjenici da se radi o jedinom primjerku lanene knjige sačuvanom nakon antike, a koji predstavlja najopsežniji poznati tekst na etruščanskom jeziku, te je ujedno i jedna od najstarijih potvrda izrade knjiga u obliku kodeksa, za razliku od svitaka. Dužina rastvorene knjige iznosi 340 cm, a širina, odnosno visina iznosi oko 35 cm. Tekst je raspoređen u 12 stupaca koji imaju različiti broj redaka, od 26 do 35. Slova su pisana crnom tintom (koštano ili bjelokosno crnilo), dok su crvenim pigmentom (cinober) označene linije koje uokviruju tekst svakog stupca.

Povoji mumije sadrže oko 1130 čitljivih riječi, dok je polovica izvornog teksta izgubljena.

U određenoj je mjeri ipak moguće pretpostaviti njegov sadržaj. Tekst sadržava kalendarski uređene propise o izvođenju pojedinih obreda. Dakle, riječ je o jednom liturgijskom kalendaru koji, za razliku od zavjetnih i nadgrobnih etruščanskih natpisa, zbog svoje opsežnosti ostaje velikim dijelom neprevodiv.

Iz cjeline rukopisa izdvajaju se tri veća odjeljka koja se odnose na žrtvene obrede posvećene božanstvima etruščanskog panteona te dvama božanstvima koja se mogu povezati s italskim Grabovijem i Neptunom. Uz njihova imena spominju se žrtveni darovi i datumi pojedinih svetkovina.

Pretpostavlja se da je ovaj obrednik načinjen po obrascu nekog kalendara.

Isprekidani datumi, izostavljeni mjeseci i mali broj sporednih božanstava neke znanstvenike upućuju na zaključak kako se radi o priručniku obrednih propisa koji je pripadao nekom svetištu ili nekoj bratovštini, dok drugi smatraju da je riječ o nekom kasnijem privatnom prijepisu ili zapisu po diktatu u kojem nije uhvaćena bit izvornika.

Međutim, svi ovi složeni problemi shvaćanja teksta i svrhe koju je ova knjiga imala, proizlaze iz našeg površnog i oskudnog znanja o Etruščanima. Oni ponovno dovode do stoljećima ponavljanog pitanja: Etruščani, tko su oni bili?
 
Zagonetno podrijetlo Etruščana

Kao ni nama danas, ni starim Grcima i Rimljanima nije bilo jasno tko su, odakle su i kada su se Etruščani pojavili na povijesnoj pozornici Apeninskog poluotoka i mediteranskog svijeta.

Antički pisci, povjesničari, pjesnici, geografi i filozofi zvali su ih različitim imenima, Pelazgo-Tirenima, Tuscima, Etrurcima, Tirenima. U ranijem razdoblju i u starijim tekstovima, Tireni se zovu Meonci. Dionizije iz Halikarnasa, antički povjesničar koji je u svojim djelima puno pažnje i prostora posvetio raščišćavanju tog problema, bilježi: "Jedni smatraju Tirene za strance, doseljene u Italiju, a drugi ih drže za autohtone u ovoj zemlji...", izvodeći dalje teoriju o italskom podrijetlu Etruščana. Ona ipak izaziva sumnju, budući da Etruščani nemaju isti jezik s italskim plemenima, a također su im i običaji, božanstva, religija, organizacija društva i države, kao i cjelokupna duhovna kultura sasvim drugačija nego kod Italika.
Tragajući za podrijetlom Etruščana, za zavičajem i podnebljem iz kojeg je ovaj zagonetni narod pristigao, ne može se mimoići jedan podatak kojeg nalazimo kod Seneke: "Asia Tuscos sibi vindicat", tj. "Azija polaže pravo na svoje Etrurce".
Sudeći po najstarijim spomenicima etruščanske kulture, Etrušćani su u današnju Italiju došli s Istoka još u arhajsko doba, prije početka VII. st. pr.Kr.

Homer spominje Tirene, sinonim za Etruščane, narod koji je, u nepoznato nam doba, naselio područje današnje srednje Italije, između Tibera, Tirenskog mora i Arna, nekad zvano Tuscia, i izliječio zemlju od svega što su vlaga i malarija uzrokovale ovom bogatom, ali tada rijetko naseljenom kraju.

Homer ih naziva konjanicima, ratnicima na bojnim kolima i gusarima, a Hesiod, iznimno ih cijeneći, "narodom Lidije", te za njih u Teogoniji kaže: "Oni tamo daleko, iza svih otoka svijetlih, među jako slavnim Tirenima vladaju svima."
Etruščanska civilizacija i umjetnička proizvodnja imali su svoje pokretačko središte u samostalnim gradovima: Tarkviniji, Vulciju, Vetuloniji, Populoniji, Chiusi, itd.

Etruščani doživljavaju svoj procvat u VII. i VI. st.pr.Kr. za dinastije Tarkvina, pod jakim utjecajem Grčke i drugih istočno-mediteranskih zemalja. Zablistali su moćnim i neuhvatljivim sjajem, bogatstvom svoje kulture, ljepotom svoje umjetnosti, kazalištima, kovanjem zlata, srebra, željeza, bronce, svojom znanošću i poznavanjem fizike, umijećem građenja; tehnikom podizanja kiklopskih zidina te monumentalnih nekropola, pravih galerija i riznica umjetnosti. Rimski povjesničar Tit Livije daje sljedeću ocjenu etruščanske moći na Apeninskom poluotoku: "Prije Rimskog Carstva, vlast Etruščana se prostirala široko na kopnu i moru..."

Unatoč nesumnjivom utjecaju koji je Grčka imala na Etruriju, zanimljivo je da su dva naroda bila ogorčeni neprijatelji. Etrurija je štoviše bila u savezu s Kartagom protiv zajedničkog neprijatelja - Grčke.

Važnu ulogu u njihovu životu imala je religija, koja je pored grčkog utjecaja imala i puno sličnosti s religijama Istoka. Njezina srž bila je duboko vjerovanje u zagrobni život koji se shvaćao kao nastavak zemaljskog života. Značajno mjesto zauzimao je svećenički red haruspika - ordo haruspicum, koji je pripadao aristokratskoj klasi. Oni su bili proricatelji budućnosti, čuvari vjere, ali i društvene i političke doktrine, najprije etruščanske, a potom i rimske države. Red je osnovao Tages, mistični dječak koji je Etrurcima otkrio tajnu proricanja po letu ptica i po utrobi životinja. On je tajanstveno biće božanskog podrijetla, kojem se pripisuju i etrurske svete knjige - libri Tagetici - od velikog značaja i u Rimskom Carstvu.

Zaboravljeni jezik

Danas, nakon brojnih istraživanja svih elemenata materijalne i duhovne kulture, može se reći da se Etruščani na Apeninskom poluotoku javljaju kao stranci, doseljenici, podrijetlom iz istočnih dijelova mediteranskog bazena, da svojim jezikom i kulturom ne potječu od domaćeg italskog stanovništva, niti se s njima tijekom vremena asimiliraju. Njihov se jezik ne ubraja u indoeuropske, iako je u razvoju preuzeo određene elemente. Pretpostavlja se da je etruščanski jezik jedini preživjeli od velikog broja jezika koji su prethodili indoeuropskom.

Pitanje njihova jezika još uvijek nije riješeno. Njihova pisana svjedočanstva sastoje se gotovo isključivo od kratkih nadgrobnih zapisa. Značajan doprinos upoznavanju ovog zaboravljenog jezika predstavlja u Cerveteriju pronađena posveta Junoni - boginji Astarti, urezana na zlatnim pločama, s usporednim tekstom na feničkom i etruščanskom jeziku.
Iako su pisani grčkim alfabetom koji su Etruščani usvojili još u arhajsko doba (od VIII. do VI. st.), lingvisti, etimolozi i filolozi još uvijek nisu uspjeli otkriti značenje i sadržaj ovih tekstova. Tajna etruščanskog jezika bila je nedokučiva i antičkim autorima, što je vidljivo iz bilješke Tita Livija koji za natpise pisane njihovim jezikom doslovno kaže: "Etruscum est, non legitur" ("pisano je etrurskim jezikom, ne možemo ga pročitati"). Značenje ostavljenih natpisa, pa tako i Zagrebačke lanene knjige, još uvijek se krije iza zatvorenih vrata ovoga jezika.

Uz pomoć napomena uz tekstove, posuđenica iz latinskog jezika i usporednim proučavanjem natpisa, do danas se uspjelo odgonetnuti oko 100 etruščanskih riječi, elementi deklinacije i konjugacije.

Zanimljivo da narod koji je sa sobom odnio tajnu svoga jezika i svoje kulture izuzetno jasno progovara kroz zidne slikarije svojih grobnica koje su vrlo važne za istraživanje religioznih osjećaja, kulture i poimanja života u jednom narodu.
Tragom Lanene knjige...

Etruščani su, kao što je vidljivo i iz spomenika iz vremena faraona Merenptaha i Ramzesa III (XIV. i XIII. st. pr.Kr.), gdje se spominju pod imenom Turscha, imali trajne kulturne i trgovačke veze s Egiptom. Stoga ne treba toliko čuditi egipatska mumija ovijena u povoje ispisane etruščanskim pismom.

Više, međutim, iznenađuje podatak da se ovaj jedinstveni primjerak knjige na lanenom platnu čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Tome je zaslužan Mihael pl. Barić, o čijem se životnom putu vrlo malo zna, a oskudni podaci zasnivaju se na bilješkama dvoje bliskih rođaka: studirao je teologiju, ali se nije zaredio, već je stupio u državnu službu; od 1829. godine radi kao kraljevski dvorski perovođa u Beču gdje je i službovao do 1848. godine kada je umirovljen. Nakon što je umirovljen, kreće na put u Egipat u kojem boravi 1848. i 1849. godine, kupivši najvjerojatnije tada mumiju za svoju privatnu zbirku u Beču, ne znajući pri tom za tajnu njenih povoja.

Nakon njegove smrti, a po njegovoj izričitoj želji, mumija je pripala Narodnom muzeju u Zagrebu 1862. godine.
Tek kasnije, 1892. godine, istaknuti egiptolog Jakob Krall otkrio je kako povoji "zagrebačke mumije" skrivaju najduži poznati etruščanski rukopis na svijetu ispisan u stupcima.

Danas je platno mjestimično dobro sačuvano. Nažalost, postoje i oksidirani dijelovi, krhki i već uništeni. Pojedini su dijelovi lanenih traka slomljeni, poderani i rupičasti.

Liber linteus ili Lanena knjiga, za razliku od mumije, rijetko je prikazivana javnosti.

Tijekom godina izvršeni su složeni postupci restauracije i rekonstrukcije povoja.

Mumija koja je bila omotana ovim povojima ženska je osoba o čijem se podrijetlu i imenu ne zna ništa osim da je bila Egipćanka, o čemu pak svjedoče popratni pogrebni predmeti, kao što su oštećena Knjiga mrtvih ispisana hijeroglifskim i hijeratskim pismom na papirusu, te glava mačke mumificirane s pokojnicom.

Oko 1900. godine mumiju su napali knjižni crvi, osobito noge, te je da bi se očuvala, okupana u kupci od petroleja, jedinoj mogućoj u to doba. Crvi su uništeni, ali je tijelo stradalo, zbog čega je iz uspravnog položaja postavljeno u ležeći. Međutim, kasnije su se otkrile i teže posljedice petrolejske kupke: tijelo je izgubilo previše vlage pa postoji opasnost njegova pretvaranja u prah.

* * *

Etruščanska civilizacija u cjelini predstavlja zagonetku. Kao što je upitno podrijetlo ovog naroda, isto je tako nepoznato kako je završila njihova povijest. Devedesetih godina prije Krista o njima se gubi svaki spomen u povijesti. Ne postoje sigurni podaci da li se ovaj narod, nakon gubitka svoje države i slobode te progona kojima su bili izvrgnuti od strane Rimljana, iselio iz Italije ili je, rasut po njenim oblastima izgubio svoju etničku individualnost među drugim italskim narodima. Međutim, sasvim je izvjesno da su Etruščani izvršili snažan utjecaj na ustroj rimskih državnih, gradskih i političkih institucija, rimsku kulturu i umjetnost. 

Zagrebačka lanena knjiga, kao najopsežniji sačuvani tekst iz ove nama daleke i strane civilizacije, predstavlja moguće polazište za razotkrivanje tajne njihova jezika i kulture.

Slutnja veličine i snage života jednog naroda koju naziremo kroz ostatke njihove kulture ostaje kao dar budućim naraštajima i spomenik dostojan poštovanja.